Sunce obožava Sevillu. Sevilla obožava sunce. I sve je tako svijetlo i i toplo i brzo te uvuče. Traži od tebe da živiš punim plućima. I ne pušta. Ne dozvoljava drugačije. Vreli pločnici, miris narandže, glasni ljudi, ritam flamenka koji ne prestaje. Ovdje se živi na ulici, u tapas barovima, na trgovima, na obalama Guadalquivira, uz zvuk gitare. Ovdje se živi.
Na zapadu Guadalquivira, tamo gdje će oko lakše zapeti za lijepo i staro, stanuje Sevilla Fútbol Club. Crvena polovina grada, bogati Nervion, smatra se velikim bratom, pravim nosiocem svetog imena. Teško je parirati bogatom Madridu i blještavoj Barceloni, ali ovdje za to nikoga i nije briga. Važno je biti bolji od onih tamo. Ali ne i najvažnije. Najvažnije je biti tu, biti uz svoje, ponosno nositi ime grada.
Na drugoj obali, u kafanama Triane, vijore se zeleno bijele zastave. Fudbalski Betis je nastao od fudbalske Seville, ali je Betis stariji od Seville. Tako su nekada zvali rijeku koja je oduvijek dijelila grad. Na radničku klasu, ona koja je iz fabrika keramčkih pločica gradila ovaj grad. I možda imaju koji trofej manje, možda njihovo ime u Evropi ne zvuči tako gordo, ali ne daju svoj ponos – vi ste Sevillistas, ali mi smo Sevillianos. Béticos Sevillianos.
Sevilla danju upija sunce, a onda noću zrači vrelom energijom. I jedan je to od najljepših gradova na svijetu. Ali jednom kad ga vidite, nećete ga pamtiti po zgradama i ulicama. Nego po osjećaju. Po gorkom okusu naranče s drveta. Po ledenoj cañi. Po savršeno tankom pršutu. Po lopti. I po ljudima. Crvenim i zelenim, emotivnim i u svoj grad zaljubljenim ljudima.
