Nijedna vrata nisu se otvarala ženama dok ih same nisu otvorile ključem obrazovanja i hrabrosti. Otprilike tim rečima je Virdžinija Vulf zauvek ucrtala poziciju žene u našoj stvarnosti. Proći će vekovi, a da se uz sve moguće novitete i progresivne ideje, ta pozicija gotovo uopšte neće pomeriti. Jednoj ženi, vrata sveta otvorio je David Trezege. Bio je 104. minut finala Evropskog prvenstva 2000. godine, kada je centaršut sa leve strane Trezege uhvatio na volej i zabio pod prečku italijanskog gola. Maloj Mariji iz Beograda, tako su otvorena vrata jednog novog sveta. Po svemu, nažalost, muškog. Sveta koji je mnogo godina kasnije zahvalan njenom daru i radu.
“Fudbal je meni bio sport broj dva, pošto mi je košarka bila mnogo zanimljiviji i draži sport sve do Svetskog prvenstva 1998. Tu se već stvari drastično menjaju, to prvenstvo kao i Euro 2000 su mi izmenili potpuno sliku o fudbalu i umalo narušili koncept o košarci kao najsavršenijoj igri”, započinje Marija Marković razgovor za magazin NULA NULA.
Simbolično, razgovor sa Marijom našao se u prvom broju magazina kome je upravo ona oslikala naslovnu stranu. I to je samo jedna od mnogih naslovnih strana koje je ova autorka dizajnirala – posle L’Ekipa, Marke, monografija Liverpula, Bajerna, Napolija i Betisa i brojnih fudbalskih fanzina od Grčke do Argentine.
Kako je počela njena fudbalska zaljubljenost?
Pratila sam 1998. sve utakmice sa tatom (mojim omiljenim sagovornikom za sport) i sa ne baš nešto mnogo godina sam bila oduševljena timovima Jugoslavije, Italije i Francuske. Tako da, izdvajam finale Brazil-Franuska i Nemačka – Jugoslavija kao dve utakmice koje su mi tada bile najupečatljivije i jedino mi je krivo što tada nisam imala ove godine da potpunije doživim to prvenstvo”,
Koliko je u fudbalskoj i navijačkoj kulturi važna komunikacija slikama?
Rekla bih da postaje bitna. Poslednjih desetak godina se više posvećuje pažnja tome ali dosta zavisi i od same navijačke kulture koja varira od zemlje do zemlje. Mislim da Engleska prednjači u tome jer kod njih jednostavno postoji ta kultura čitanja fudbalskih magazina, fotografije sa utakmica su veoma kvalitetne i pridaje se dosta pažnje estetici i dizajnu koji dodatno promovišu fudbalsku kulturu. Meni su jedan od glavnih izvora inspiracije na početku bili programi za utakmice u Engleskoj iz sedamdesetih i osamdesetih. Pravo blago, odličan spoj dizajna i teksta koji i danas u nekoj novoj eri dizajna izgleda sjajno. Danas su dizajn i fotografija u fudbalu zastupljeniji više nego ikada, ima mnogo talentovanih i kreativnih ljudi koji obogaćuju fudbalsku kulturu svojim idejama i radovima i nadam se da će se u budućnosti dizajn više infiltrirati i u naš fudbal.
Da li je od svih stilova i načina vizuelnog izražavanja kolaž zapravo najprikladniji? Zbog toliko slojeva koji fudbal prate i(li) čine.
Nisam nikada sebe pronalazila u klasičnoj ilustraciji iako sam završila umetnički fakultet, pa se polazi od pretpostavke da bi ilustracija bila najlogičniji izbor. Uvek mi je bilo zanimljivije kombinovanje tehnika i vremenom se kolaž izdvojio kao meni najbolji način da iskomuniciram sa onim što mi je u glavi izgledalo kao neka fina ideja. Kolaž, barem meni, daje dovoljno slobode i nemam kočnicu da li ću nešto pogrešiti jer je to tehnika u kojoj ta preciznost u izvedbi nije presudna i daje tu dozu spontanosti koja je taman da se postigne efekat kakav želim, pogotovo za radove u kojima je glavna tematika fudbal.
Žena u muškom svetu je pleonazam – to je svakodnevica, a ne dizajnerka u svetu fudbala. Ipak, razgovor o tvom radu se mora voditi i u toj ravni – koliko je zapravo neuobičajeno da žena ilustruje naslovne strane važnih fudbalskih magazina širom sveta.
Nažalost, i dalje je neuobičajeno da se pojavi ime žene u “muškim’” profesijama. Malo su se stvari promenile na bolje ali nedovoljno da to postane jedna normalna pojava, da se prosto prihvati činjenica da je žena podjednako relevantna sagovornica, da može da bude podjednako uspešna i da treba da bude podjednako plaćena kao i muškarci. Nisam do sada imala neprijatnih komentara u tom pravcu, možda neka žena jeste i da je zbog toga diskreditovana i pokolebana da nastavi dalje da se bavi svojim poslom. Ali, da sam imala bilo kakav strah od negativnih komentara i da sam sebe smatrala manje sposobnom od kolega dizajnera ne bih se ni bavila dizajnom u fudbalu. Stvarno imam sreću da moj rad prate i muškarci i žene i da im je fokus na sadržaju koji im je zanimljiv a ne na tome što je žena autor i umeju da budu vrlo supportive. I hvala im na tome.
Kad si rekla sebi “wow jebote uspela sam”? Za koga si tada radila ilustraciju/dizajn?
Nisam to još uvek izgovorila iako sam zaista imala saradnje za poželeti u smislu zvučnosti, gde zaista može da se kaže wow. Ali, ne znam ni sama koja je to saradnja za koju ću izgovoriti rečenicu iz tvog pitanja jer volim fudbal generalno i onda mi je svaka saradnja sa nekim zvučnim imenom uspeh. Priželjkujem, naravno, saradnje sa nekim klubovima i časopisima, jedna od želja mi se i ostvarila a to je saradnja sa francuskim L’Equipe-om. Volim i radove za monografije klubova Real Betis, Atletiko Madrid, Bari, Napoli, recimo i saradnja sa Liverpulom, Bajernom, UEFA, The FA, naslovna za nemački 11Freunde…
Koji tvoj rad smatraš najvažnijim u kontekstu lične identifikacije?
To su radovi za francuski L’Equipe. Radila sam redizajn najpoznatijih naslovnih strana L’Equipe novina, oko tridesetak njih i u saradnji sa galerijom Plakat iz Pariza. Imala sam potpunu kreativnu slobodu uz sitne smernice tehničke prirode koje L’Equipe ima. To je definitvno saradnja u kojoj sam najviše uživala i gde sam u potpunosti bila ja na svim tim radovima kojih je bilo dosta u kolekciji. Fudbal nije bio jedina tematika, tu je košarka ali i sportovi koje nisam imala prilike ranije da radim. Recimo džudo, atletika, skijanje, tenis, automobilizam, ragbi..Imala sam zaista privilegiju da svaka moja ideja bude prihvaćena uz minimalne korekture, sa dosta razumevanja, dovojno vremena za rad, bez ikakvih neprijatnosti i uz vrlo profesionalnu komunikaciju. Što je prava retkost danas u bilo kom poslu. Mislim da je krajnji rezultat saradnja na obostrano zadovoljstvo i radovi koji su mi posebno dragi.
Šta želiš da izazoveš kod čitaoca koji naleti na tvoju ilustraciju u magazinu?
Trudim se da povežem na najbolji način tekst i ilustraciju. I da neko ko čita tekst baci pogled i na ilustraciju i pronađe tu konekciju, da i vizuelno upotpuni ono što čita. Ili jednostavno, ako neko samo prelistava magazin, da mu zapadne za oko moj rad i bude dopadljiv sa te estetske strane. Meni se desi da prelistavam neki magazin i da me zapravo nečija zanimljiva ilustracija navede da pročitam tekst, što je skroz u redu. I da me na taj način poveže sa tekstom čija mi tematika možda nije naročito bliska i dobar je primer da efektna ilustracija može da privuče nove čitaoce.
A kod sebe?
Moram da budem zadovoljna svojim radom u potpunosti da bih ga poslala kao konačnu verziju. Volim sve svoje ilustracije i naslovne za magazine koje sam radila do sada, jer mi je bitno da svaki rad bude podjednako kvalitetan i da kada prelistavam te magazine za koju godinu ne preskačem svoj rad : )
Koji fudbaler te najviše inspiriše danas? A koji u istoriji fudbala?
Iskreno, ne pronalazim mnogo inspirativnih igrača danas. Da, ima mladih igrača koji su tehnički sjajni fudbaleri ali prosto izostaje ta neka unikatnost, nešto što je bilo svojstveno fudbalerima devedestih i ranih dvehiljaditih. Ali, moram da izdvojim nekoliko fudbalera koji nisu na početku svojih karijera a koje zaista cenim, a to su N’Golo Kante, Romelu Lukaku i Mo Salah. Sad, što se tiče drugog dela pitanja, tu je situacija potpuno drugačija gde ne mogu da izdvojim samo jedno ime. Počeću neskromno sa jednom fudbalskom legendom, a to je Roberto Baggio, odmah zatim Vladimir Jugović, Dejan Savićević, pa niz nastavljaju Alessandro Del Piero, David Trezeguet, Eric Cantona, Maradona… i može ovako u nedogled sa ovom nostalgijom ali stvarno je ta era u fudbalu bila neverovatna i čini mi se da teško može da se nadmaši.
Koliko je teško bilo ilustrovati ovu naslovnu stranu, jesmo li bili previše zahtevni? Mrziš li i ti sa nama nuspojave modernog fudbala?
Za početak, hvala na ukazanoj prilici da ja budem autorka naslovne strane prvog broja. Čast mi je da svojim radom obeležim početak vašeg velikog projekta i srećno! Moram da pohvalim profesionalni pristup koji imate kao i komunikaciju koja vrlo često bude presudna za konačni rezultat velikog broja saradnji. U startu mi je bila zanimljiva ideja koju ste imali i kako bi naša saradnja trebalo da izgleda. Teme prvog broja su više nego inspirativne i dovoljno da i sama naslovna bude jedan vrlo fini uvod u ono što čeka čitaoce kada kupe magazin i želim vam još mnogo uspešnih brojeva.
Moderni fudbal je nešto na šta se još uvek navikavam i ništa mi tu nije naročito senzacionalno jer se moderni fudbal sveo na neke stvari koje ne pronalazim previše zanimljivim. Usložnjavanje igre koja to ne zahteva i udaljavanje od prvobitne njene namene – zabava i neko zdravo nadmetanje. Uz naravno i neke druge upitne pojave koje stavljaju poentu fudbala vrlo često u drugi plan. Postoji ono ALI, razumem da se tendencije u sportu menjaju i na nama je da to prosto prihvatimo i da se ne lamentira previše nad tim. S druge strane, sviđaju mi se novine koje su postale sastavni deo modernog fudbala a tiču se fudbalske kulture koja je miks prebogate retro zaostavštine i modernog i što više nije nešto u šta je uključen mali broj ljudi već ta fudbalska kultura i fudbalska estetika postaju sve više prihvaćeni u društvu genralno. I zanimljivo je kako se iz godine u godinu implementira ta moderna fudbalska kultura u neke druge sfere kao recimo u modu, dizajn i fotografiju gde je najuočljivije.